ISTORIJSKI
ARHIV GRADA NOVOG SADA
1954
– 2004.
U proteklih 50 godina u Arhivu zauvek je našlo sigurno utočište na hiljade dragocenih dokumenata, što kao krunski svedoci istorije, nauke i kulture oslikavaju događaje i ljude jednog podneblja. Tako će i buduće generacije uz postojeću arhivsku građu samo dodavati sledeće listove koji će ispod fine arhivske prašine na metalnim policama, utiskivati vreme u istoriju.
Čitamo zapisnik sa 22. sednice Narodnog odbora grada Novog Sada od 21. maja 1954. godine. Pod poslednjom, 22-om tačkom dnevnog reda, stoji:»Donošenje rešenja o formiranju Gradske državne arhive». Sednica je završena u 18,20 časova. Potpis predsedavajućeg – Đura Đerić.
Tada smo ugledali svet. Zato je 21. maj dan Istorijskog arhiva Grada Novog Sada.
A pre nas bilo je ovako...
Od osnivanja Arhiva 1954. g. do danas 2004. u ovoj ustanovi bilo je ukupno 162 zaposlena. U samom početku radno su bili angažovani studenti, domaćice i penzioneri a prvi upravnik je imao srednju školsku spremu. Od 1959. godine u Arhivu je bilo svega 6 zaposlenih da bi u toku 1961. godine taj broj iznosio 12 a u toku 1964. godine 19 zaposlenih. Sa razvojem arhivske delatnosti menjala se i kadrovska struktura tako da od 1959. godine imamo upravnika sa zvanjem profesora, jednog profesora, jednog arhivistu, dva arhiviste pripravnika, i jednog arhivskog pomoćnika sa arhivističkim tečajem, dva arhivska pomoćnika bez tečaja, i jednog arhivskog manipulanta sa stručnim ispitom, 4 arhivska manipulanta bez stručnog ispita, 1 administratora, 1 referenta i 1 daktilografa. Fluktuacija zaposlenih je bila velika tako da je godišnje odlazilo u proseku 5 do 7 radnika jer pitanje nagrađivanja nije bilo adekvatno rešeno u ovoj delatnosti.
U poslednje dve i po decenije frekfencije odlazaka i dolazaka zaposlenih je znatno smanjena zbog ekonomskih i ostalih kretanja u društvu. Odlazak zaposlenih je najvećim delom vezan za odlazak u penziju a manje zbog promena radnog mesta. Stručnom usavršavanju zaposlenih počela je da se poklanja veća pažnja i oni postaju specijalisti za svoj posao te je i to razlog sve veće privrženosti svom pozivu. Svi naši stručni radnici čim su ispunili uslove položili su stručne ispite i stekli viša zvanja u arhivskoj struci.
Od 1984. godine stručne arhivističke ispite položili su sledeći zaposleni i stekli stručna zvanja:
Arhivski pomoćnici: Konstantinović Predrag, Gračanin Nenad i Gagić Almira
Arhivski pomoćnici I vrste: Kokai Erika, Jovin-Marjanac Vesna, Brusin Vera i Zečević Mileva.
Arhivisti: Karaba Jovan, Popović Subić Milena, Dotlić Ružica, Cvetanović Milovan, Veljkovski Jugoslav, Pantelić Duško, Kecman Tanja i Gobeljić Sara.
Viši arhivisti: Rajčević Stevan i Bešlin Milorad.
Arhivski savetnici: Predojević Nenad, Jelić Tomislava i Stupar Desanka.
Od osnivanja Arhiva do danas ukupan broj svih zaposlenih je 162. Od toga je bilo 44 sa visokom stručnom spremom, 4 sa višom stručnom spremom, 70 sa srednjom stručnom spremom , 30 sa osnovnom školom, 4 kv i 14 nk. Ukupno je bilo 18 pripravnika.
Trenutna kadrovska struktura u Arhivu je sledeća:
Od ukupno 22 zaposlena 11 sa visokim stručnim obrazovanjem, 7 sa srednjim a 3 imaju niže stručno obrazovanje i 1 kv.
Broj od 22 zaposlena je cifra koja se već decenijama ne povećava. Iako možemo biti zadovoljni strukturom zaposlenih, nikako ne možemo biti zadovoljni brojem izvršilaca. Osnivač je taj koji daje saglasnost na broj zaposlenih ali ne uvažava naše zahteve za povećanjem broja izvršilaca. Ono što je oduvek bilo potrebno to je služba obezbeđenja-odnosno portiri. Arhiv je u popodnevnim i večernjim satima, vikendom i praznikom bez ikakvog fizičkog obezbeđenja. Na sve naše zahteve za povećanje broja zaposlenih za 5 portira dobijali smo uvek isti odgovor: nema sredstava. Za jačanje arhivske službe u Arhivu bi takođe bilo potrebno povećati broj izvršilaca u službi nadzora. Sa tolikim brojem registratura i na tolikoj teritoriji od 9 opština, 2 zaposlena je izuzetno malo. Dobro organizovana «spoljna služba» je osnovni i početni preduslov za uspešno obavljanje brojnih i složenih zadataka na zaštiti i obradi arhivske građe, kao i lakše i brže obavljanje ostalih poslova u Arhivu jer se u registraturi sačuva sve ono što je potrebno čuvati a kod preduzimanja u Arhiv stiže sređeni materijal. S obzirom da smo društvo u tranziciji, te je u toku privatizacija svih društvenih firmi kao i osnivanje brojnih privatnih firmi nad čijim radom će se morati vršiti stručni nadzor,izračunali smo da će u nekim firmama moći da se vrši stručni nadzor svakih 100 godina.
Da ne spominjemo da u Arhivu nikada nisu bili zastupljeni stručnjaci za laminiranje i lečenje arhivske građe, mikrofilmovanje, knjigovezac, dakle sve što je vezano za tehničku zaštitu arhivske građe.
Za uspešnu zaštitu arhivske građe i unapređenje arhivske delatnosti pored kadrova potrebno je tehnička opremljenost i odgovarajući prostor.
Lokacija i poslovni prostor
Iako smešteni na najatraktivnijoj lokaciji na Petrovaradinskoj tvrđavi sa predivnim pogledom na Novi Sad, Dunav i Frušku Goru, ovaj prostor nije adekvatan za ustanovu koja teži da postane naučna institucija za izučavanje lokalne istorije. Tvrđava je građena kao vojni objekat pre više od 200 godina i ne zadovoljava tehničke uslove koje po standardima arhiv mora da ispunjava. Veliki problem je i taj što je objekat dislociran i smešten u tri objekta bez mogućnosti međusobnog povezivanja. Svakodnevno prenošenje arhivskih dokumenata iz jednog objekta u drugi po kiši i snegu, suncu i vetru svakako je daleko od modernog arhivskog poslovanja a najmanje ide u prilog osnovnom zadatku – zaštiti dokumenata.
Arhiv koristi ukupno 1329 m2 prostora, od toga su 950 m2 depoi a 379 m2 radne prostorije. Objekati su: «Barutana», «Jednostavna kasarna» i «Duga kasarna». U «Jednostavnoj kasarni» su smešteni depoi, nekoliko radnih prostorija i biblioteka.
Ispod depoa u «Jednostavnoj kasarni» se nalazi kotlarinca za grejanje hotela «Varadin». U «Barutani» su samo depoi gde je smeštena uglavnom sudska arhiva i nešto škole a u «Dugoj kasarni» su smeštene samo radne prostorije, kao i prostorije Pokrajinsko-hidro-meterološkog zavoda i Ustanove za izradu tapiserija «Atelje 61».
Tvrđavu kao turističku lokaciju često posećuju gosti i mnogobrojne ekskurzije, a u poslednjih nekoliko godina u toku leta održava se muzička manifestacija Exit posetom od više desetine hiljada.
Temperatura u depoima Arhiva kreće se od -10o C do +30o C. Za pravilnu zaštitu građe potrebna je temperatura od +17o C do +19o C. Vlažnost vazduha u depoima je od 35% do 85% a potrebna vlažnost je od 50% - 55%.
Svi oni koji su vodili ovu ustanovu isticali su neophodnost rešavanja trajnog i adekvatnog poslovnog prostora. Potrošeno je mnogo sastanaka i energije da se ovo pitanje pomeri sa mrtve tačke. Tako je 1980. godine donet Društveni dogovor o zaštiti arhivske građe, na osnovu koga je Arhiv pokrenuo postupak za zaključivanje Samoupravnog sporazuma o udruživanju sredstava za izgradnju novog poslovnog prostora, pronalaženje uslovnog prostora, adaptaciju postojećeg i za nabavku savremene opreme u cilju zaštite, čuvanja, održavanja, obrade i korišćenja arhivske građe. Samoupravni sporazum je trebalo za zaključi Istorijski arhiv u Novom Sadu s jedne strane a sa druge strane SIZ-ovi i opštine koje finansiraju Arhiv, kao i sve zainteresovane registrature.
Postupak za zaključivanje ovog Sporazuma je pokrenut 20.02. 1984. godine i u Arhivu je tada održan sastanak sa predstavnicima Pokrajinskih, gradskih i opštinskih institucija. Na tom sastanku su doneti zaključci da se gradi zajednička zgrada za potrebe Istorijskog arhiva u Novom Sadu i Ariv Vojvodine u Sremskim Karlovcima i da se naruči izrada investicionog projekta. Međutim, sve je ostalo samo na zaključcima. Ubrzo posle toga naišle su mere štednje i čitava akcija je obustavljena.
U toku 1992. godine sazvan je sastanak na inicijtivu Izvršnog odbora Novog Sada a po predstavci Istorijskog arhiva u Novom Sadu u vezi sa proširenjem poslovnog prostora Arhiva. Na sednici od 08.10.1992. godine doneti su zaključci gde je konstantovano da Arhiv u postojeći poslovni prostor ne može da preuzme arhivsku građu i registraturski materijal koji se nalazi u registraturama a koji je dospeo za preuzimanje, kao ni građu od stečajnih dužnika i organizacija prestalih sa radom a koji nemaju pravne sledbenike. Konstantovano je da gradnja novog poslovnog prostora skoro neće biti i da treba pregledati prostor na Tvrđavi – Zavod za zaštiitu prirode, prostorije Hidrometerološkog zavoda, zatim prostor koji je koristila Opština u Petrovaradinu, Dom JNA na keju, zgradu NIS-a u Arse Teodorovića, zgradu JNA u ulici JNA 92. Međutim, svi ovi prostori su dobili drugu namenu, tako da je Arhiv ostao tu gde jeste i kakav jeste: nedovoljan i neodgovarajući poslovni prostor, bez mogućnosti za adaptaciju i dogradnju, sa posebnom problematikom dolaženja na posao u zimskim uslovima zaposlenih i stranaka, zastarelom infrastrukturom, sa čestim prekidima struje, vode, telefonskih veza. Grejanje na čvrsto gorivo više je služilo da zadimi nego da zagreje radne prostorije. Stari nasleđeni rashodovani kancelarijski nameštaj nabavljen ko zna odakle, drvene stepenice koje vode do radnih prostorija, dugi ledeni hodnici i depoi, oronula fasada... Ali još uvek se nadamo da će se u ovom društvu stvoriti uslovi da Arhiv dobije poslovi prostor onakav kakav po svom značaju zaslužuje.
U početnoj fazi rada Arhiv nije imao dovoljno ni običnih polica a pogotovo ne druge vidove zaštite. Rashodovane drvene police vremenom su se zamenjivale metalnim tako da je naš sav arhivski materijal danas smešten u metalnim policama i arhivskim kutijama.
Prvo tehničko sredstvo za rad je bila jedna mehanička pisaća mašina sa ćiriličnim slovima. Kasnije je kupljen jedan «geštetner» za umnožavanje materijala i još nekoliko mehaničkih pisaćih mašina. Prva električna pisaća mašina nabavljena je 1980. godine. Danas Arhiv ima 2 fotokopir aparata, 16 PS računara, 3 štampača, 1 faks uređaj, 1 lap top, 2 digitalna foto-aparata.
Protivpožarni aparati i sanduci sa peskom su dugo godina bili jedina zaštita od požara. Kasnije su postavljeni radioaktivni gromobrani koji su pre par godina zemanjeni klasičnim. Uređaji za automatsku dojavu požara ugrađeni su 1980. godine. Postavljeno je 96 javljača u svim depoima. Nažalost centrala i njena kontrolna tabla nisu nikad bili spojeni direktno sa vatrogasnom brigadom. Poseban problem je taj što kontrolna tabla nije pod nazorom posle završetka radnog vremena, vikendom i praznikom.
Za vreme NATO – bombardovanja 1999. godine Arhiv je bio izložen opasnosti od bombardovanja zbog rušenja sva tri mosta, Rafinerije i Televizije Novi Sad a sama Tvrđava je bila opsednuta našom vojskom i odatle je delovala naša protivvazdušna odbrana tako da nije teško zamisliti u kakvim smo uslovima dolazili na posao, (skelom preko Dunava) radili i danonoćno dežurali. Tvrđava nije bila direktno izložena vazdušnom napadu ali je imala kolateralnu štetu kao posledica bombardovanja okolnih objekata. Razlupano je oko 60 prozora. Od jakih detonacija prekidi struje bili su česti i dugi što je dovelo do oštećenja uređaja za automatsku dojavu požara. Došlo je do oštećenja crepova i delimičnog oštećenja krovne konstrukcije, do pucanja zidova na nekoliko mesta do otpadanja kreča i maltera, pomeranje iz ležišta 4 vrata i 4 prozora.
Komisija za procenu ratne štete utvrdila je da je šteta iznosila 237.500,00 dinara ili 11.875 USA dolara. U toku 1999. i 2000. godine sanirane su posledice ratne štete. Direktnih posledica po arhivsku građu za vreme bombardovanja nije bilo.
Organizacija rada i upravljanje
Prvi organi upravljanja bili su: upravnik, Upravni odbor i Radna zajednica – koju su činili svi radnici i Radna zajednica u širem sastavu gde su birani predstavnici od strane društveno-političkih organizacija. Takođe je delovao i Stručni savet kao savetodavno telo. Od 1965. godine su postojali upravnik i Radna zajednica. Od 1977. godine sa donošenjem ZUR-a - Zbor radnika u užem sastavu – koji su činili svi radnici kao i Zbor radnika u proširenom sastavu sa predstavnicima društveno političkih organizacija. U tom periodu postojale su mnogobrojne komisije kao pomoćna tela: Komisija za radne odnose, Komisija za normativna akta, Komisija za samoupravnu radničku kontrolu, Disciplinska komisija, Stanbena komisija, Komisija za protivpožarnu zaštitu, Komisija za ocenu rezultata rada, Komisija za ONO i civilnu zaštitu i druge. Sa uvođenjem ZUR-a značajno je bio povećan broj samoupravnih opštih akata. Za rešavanje jednog problemaa bili su uključeni svi mehanizmi Sindikat, Stručno veće, Komisija, Zbor radnika a prethodno OOSK. Zborovi radnika su na dnevnom redu pored donošenja odluka vezanih za Arhiv imali na razmatranju i gomilu Samoupravnih sporazuma i Društvenih dogovora drugih institucija a naročito SIZ-ova. Gotovo da nije bilo dana bez nekog sastanka. Samoupravno odlučivanje prekida se uvođenjem centralističke države Ustavom iz 1990. godine.
Po Zakonu o javnim službama organi Arhiva su: direktor kao organ poslovanja, Upravni odbor kao organ upravljanja, Nadzorni odbor kao organ nadzora.
Direktora postavlja i razrešava osnivač – Grad Novi Sad a takođe i članove Upravnog i Nadzornog odbora.
Upravni odbor ima 7 članova od kojih se tri imenuju iz reda zaposlenih. Upravni odbor donosi Statut i po potrebi druga akta, donosi godišnji Plan rada i
Finansijski plan, razmatra i usvaja Završni račun i Izveštaj o radu za proteklu godinu. Sastanke održava najviše 4 puta godišnje. Nadzorni odbor kontroliše finansijsko poslovanje i podnosi izveštaj Osnivaču. Najvažniji akt je Statut i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i podeli poslova i radnih zadataka, Opšti Kolektivni ugovor i Poseban kolektivni ugovor za biblioteke, muzeje, arhive...
Na Pravilnik o unutrašnjoj podeli poslova i radnih zadataka saglasnost daje osnivač na broj i strukturu izvršilaca. Sadašnja organizacija poslova utvrđena je 1990. godine i ona je sledeća:
1. Centar za dokumentaciju informacije i programiranje na računarima i zaštitu arhivske građe van Arhiva
2. Poslovi u depou Arhiva
3. Odeljenje sređivanja i obradu arhivske građe
4. Odeljenje izrade analitičkih inventara
5. Biblioteka
6. Zajednički poslovi
Finansiranje Arhiva
Na programsku orijentaciju i obavljanje stručne poslovne politike znatan uticaj imaju i materijalni uslovi rada. Kultura je oduvek koristila najmanji deo nacionalnog dohotka. Budžetska sredstva nikad nisu bila dovoljna da zadovolje nekad
čak ni najosnovnije potrebe. Nedovoljno razumevanje onih koji su krojili budžet dovelo je do toga da je Arhiv dugo godina tapkao u mestu u svom poslovnom razvoju i materijlnom standardu.
U početnoj fazi svog rada finansiran je od strane Pokrajinskog fonda za unapređivanje kulturnih delatnosti da bi od 1. aprila 1967. godine bio zaključen međuopštinski ugovor o finansiranju Arhiva. Na osnovu tog ugovora sve opštine za koje je Arhiv obavljao delatnost procentualno su učestvovale u finansiranju godišnjeg programa Arhiva. Raspodela je bila sledeća:
1. SIZ Novi Sad 67,90%
2. SIZ Vrban 10,50%
3. SIZ Bačka Palanka 9,80%
4. SO Temerin 3,00%
5. SO B.Petrovac 2,60%
6. SO Žabalj 2,50%
7. SO Beočin 2,20%
8. SO Titel 1,50%
Ovakav način finansiranja bio je mukotrpan put sakupljanja sredstava, jer najsiromašnije opštine nisu mogle da ispoštuju na onaj mali procenat svojih obaveza. Donošenjem Zakona o društvenim delatnostima iz 1990. godine, dolazi do niz promena, pa između ostalog i u finansiranju Arhiva. Umesto SIZ-ova za finansiranje ustanova formiraju se društveni fondovi kao prelazni oblici samoupravnog organizovanja prema državnom upravljanju. Na osnovu Zakona o delatnostima od opšteg interesa u oblasti kulture od 1992. godine prešlo se na finansiranje Ministarstva kulture Republike Srbije. Ministarstvo je finansiralo zarade a Grad Novi Sad materijalne troškove i investicije. Od januara 2003. godine na osnovu Omnibus zakona Grad Novi Sad finansira celokupnu delatnost, tako da je ono sada redovno i stabilno.
Da bi dopunio nedovoljna budžetska sredstva, pored redovne programske delatnosti zarađivao sredstva tako što je sređivao arhive u registraturama. Na taj način na račun Arhiva je pristizalo u proseku 30% sredstava u odnosu na budžetska sredstva. Ona su se koristila za kupovinu tehničke opreme, kancelarijskog materijala, investiciona ulaganja i materijalno poboljšanje zaposlenih.